LIJESKA

Lijeska spada u odjeljak Sjemenjača (Spermatophyta), razred dvosupnice (Dicotiledoneae), porodica (Betulaceae) i u rod Corylus. Lijeska (Corylus avellana L.), poznata i kao europska lijeska, vrlo je stara vrsta voćaka. Nađeni su ostaci peludi ove biljke na osnovi kojih se procjenjuje da je postojala 8000 do 5500 godina prije nove ere.

Proizvodnja lješnjaka (Corylus avellana L.) u Hrvatskoj unazad nekoliko godina višestruko se povećala, što je vidljivio iz podataka Upisnika poljoprivrednih gospodarstava Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (APRRR, 2020.) o posađenim nasadima, gdje je evidentirano 4375 ha nasada lijeske. Povećanje površine rezultat je vladine politike poticaja, dobre otkupne cijene ploda, a uzgoj lijeske nije prezahtjevan. Najzastupljenija je autohtona sorta Istarski duguljasti (49 %), slijedi je sorta Rimski (45 %) te ostale sorte s udjelom od 6 %.

Zbog velike energetske, odnosno, hranjive vrijednosti i vrlo ugodne arome, a osobito zbog zahtjeva potrošača, koji se sve više orijentiraju na konditorske proizvode u kojima dolaze lješnjaci, u svijetu se bilježi vrlo veliko povećanje potrošnje i potražnje lješnjaka, pa se na tržištu postižu vrlo dobri ekonomski učinci. Plod, lješnjak, sadrži u svom sastavu značajne količine esencijalnih masnih kiselina, vitamina (C, E, A, B5, B6), minerala (Se, Mg, Zn, K, Ca, P) te sitosterol koji snižava razinu kolesterola u krvi, sprječava stvaranje slobodnih radikala, odnosno oksidaciju.

Lijeska je uglavnom rasprostranjena u umjereno kontinentalnoj zoni i sredozemnoj klimi. Najviše je lijeske na prostoru od Male Azije, južne Europe i Sjeverne Amerike, odnosno na dijelu Crnog i Sredozemnog mora, kao i Tihog oceana. Lijeska se također uzgaja u istočnoj i zapadnoj Europi

Lijeska u našoj domovini uspjeva u gotovo svim krajevima.

Osnovni faktor proizvodnje lješnjaka su klimatske prilike, a naročito, temperature i oborine. Općenito se smatra da je za lijesku kritična apsolutna minimalna temperatura od -26 °C. U periodu dubokog zimskog mirovanja, ako nastupi postupno zahlađenje, velik broj sorti lijeske podnosi kraće vrijeme temperature od -25 °C pa čak -30 ° C. Istraživanjima u Italiji (Romisondo 1978.) ustanovljene su kritične temperature za muške inflorescentne lijeske od -16 ° C do -18 °C, a u vrijeme potpune razvijenosti oko -8°C do -10°C, dok u momentu cvatnje podnose samo -5°C do -7°C. Ženski cvatovi prije cvatnje podnose -13°C do -16°C, a u doba cvatnje -7°C do -8°C. Poslije listanja mrazevi od -4°C do -6°C mogu jako oštetiti mlade izboje i umanjiti urod lješnjaka. U kontinen­talnoj RH dobri položaji za lijesku su oni s nadmorskom visinom iznad 140 m i s odgovarajućim reljefom. Iako kulturne sorte lijeske mogu rasti i na većim visinama, čak do 1 500 m nadmorske visine. Te granične nadmorske visine u našem su klimatu od 140 do 600 m. Prema tome, kod uzgoja lijeske u kontinentalnom području prednost imaju dobro zaštićeni položaji blagog nagiba, gdje hladni zrak ne stagnira. Lijeska je tipični heliofit pa traži puno svjetla. No u našoj zemlji ima dovoljno svjetla, samo je potrebno uskladiti gustoću sklopa i uzgojni oblik ovisno o sorti i uvjetima osvjetljenja.

Divljeg ga možemo naći u šumama. Pitomi lješnjak uzgaja se u dva uzgojna oblika: kao grm ili kao stablo. Prirodno svojstvo lješnjaka jest da se razvija kao grm.

Lijeske imaju jednostavne, zaobljene listove sa dvostruko nazubljenim rubovima. Lješnjak je najčešće grmasta voćka, rijetko stablašica. Lišće je u dva reda, dvostruko nazubljeno. Muški cvijetovi su u vidu resa. Ženski cvijetovi u vidu pupoljaka u doba cvatnje imaju samo crvene žigove.  Plod se nalazi u zelenom omotaču. Cvjetovi se razvijaju u vrlo ranoj fazi proljeća prije lišća i jednodomni su s jednospolnim resama, muške rese su blijedožute i duge 5–12 cm, a ženske su vrlo male i većim dijelom skrivene u pupoljcima vidljivi su samo svijetlocrveni dijelovi tučka dužine 1–3 mm. Lijeska je tipični heliofit, što znači da za svoj rast i razvoj treba dosta svijetla.Također zahtijeva i dosta vode tokom svog vegetacijskog razdoblja pa ga je ukoliko izostanu oborine potrebno opskrbiti vodom uz pomoć sustava za navodnjavanje.

Stabla lijeske relativno plitko rasprostiru korijenovu mrežu, pa im se glavnina korijenja prostire do 40 cm. Zbog toga je važno da do te dubine tlo bude dobro strukturirano, bogato humusom i biogenim elementima. Lijeska najbolje uspijeva na tlima neutralne do slabo kisele reakcije uz pH od 5.00 do 7.00 no lijeska dobro raste i na tlima slabo kisele reakcije (4.6 do 5.5), ili tlima slabo alkalne reakcije (7.4 do 7.8). Lijeska ne uspijeva na jače karbonatnim i alkalnim tlima uz pH iznad 8.00 jer na takvim tlima dolazi do poremećaja usvajanja mikroelemenata (Cu,Fe,Mn,Zn) i dolazi do kloroza. Također za lijesku nisu prikladna tla na kojima stagnira površinska voda ili je visoka razina podzemne vode.

Inače je lijeska vrlo neobična voćka. Za razliku od drugih vrsta koje cvatu u proljeće, ona cvate zimi i to od prosinca do ožujka. Još je zanimljivije da za razliku od drugih voćaka, u kojih razdoblje od oprašivanja do oplodnje traje samo nekoliko dana, u lijeske razdoblje od oprašivanja, klijanja peluda na njušci tučka pa do oplodnje plodnice ženskog cvijeta traje mjesecima – sve do lipnja.Stoga bismo tu voćku mogli prozvati svojevrsnim seksualnim hedonistom.