ŠTETNICI I ZAŠTITA LIJESKE

Ovaj listorožac ubraja se među najpoznatije kukce u nas. Imago se hrani listom lijeske i ostali šumskim i voćnim vrstama. U pojedinim ljetnim godinama mogu izazvati golobrst. Njihove grčice (ličinke) žive u tlu i izrazito su polifagne pa oštećuju korijenje raznih biljaka. Obični hrušt ima trogodišnji ili četverogodišnji ciklus razvoja (Maceljski, 1999.). Imago je dug od 25 do 30 mm. Glava i tijelo crne su boje, pronotum je sjajno crn i prekriven kratkim dlačicama, dok su noge i ticala smeđa. Elitre su crvenkastosmeđe boje s uzdužnim naborima. Ticala u mužjaka duža su nego kod ženki, a posljednji abdomenalni članak (pygidium) u mužjaka postupno se sužava. Grčica je blijedožuta tijela, savijena u luk. Ima veliku glavu sa snažnim čeljustima (mandibule) i žute prsne noge. Grčica naraste od 10 do 20

mm prve godine pa čak do 65 mm posljednje godine hibernacije. Prezimi odrasli kornjaš. Krajem travnja ili početkom svibnja kada su temperature iznad 20°C, izlaze iz tla, lete posebno u sumrak i počinju s intenzivnim hranjenjem, najčešće su to rubni dijelovi nasada i šuma. Nakon 10 do 15 dana intenzivnog hranjenja ženke postaju seksualno zrele te nakon parenja počinju polagati jajašca u rahla obrađena tla u više navrata, a potom ugibaju. Jajašca polažu u gomilicama, na dvadesetak centimetara dubine tla. Iz jaja, nakon 30 do 40 dana izlaze ličinke koje krajem lipnja i početkom srpnja počinju nagrizati mlado korijenje. Prve godine štete su zanemarive. Druge godine nastavljaju s ishranom te se štete rastom i razvojem grčica povećavaju. U trećoj godini tijekom proljeća odrasle grčice čine najveću štetu, ali se početkom ljeta povlače u dublje slojeve i kukulje (Maceljski i Igrc,1991.). Imago se razvija u kolovozu, ali ostaje neaktivan sve do sljedećeg proljeća. Tada izlazi iz tla i ciklus se ponavlja.

Ljeskotoč je najopasniji štetnik u nasadima lijeske u Hrvatskoj, ali i u drugim državama Europe i Azije (AliNiazee, 1998.; Ciglar, 1998.). U Europi, ljeskotoč može uzrokovati do 40% gubitaka u prinosu lijeske (Puci, 1992.). Iako se taj štetnik hrani lišćem, cvijećem i otvorenim pupovima, te štete nisu značajne. No, u kasnijim fenofazama biljke ljeskotoč se počinje hraniti mladim plodovima, uzrokujući „crvljivost“, otpadanje i pojavu praznih plodova bez jezgri koji prijevremeno otpadaju sa stabla. Imago dužine je od 6 do 9 mm, to je pipa (kornjaš) s dugačkim i tankim rilom, crvenkasto-smeđeg tijela prekrivenog ljuskicama. Rilo mužjaka kraće je nego u ženki. Ličinka je duga oko 16 mm, apodna, bjeličasta sa smeđom glavom, debela i savijena u luk. Imago se pojavljuje u ožujku i travnju kada temperatura dostigne 10 do 15°C. Na početku, uz lijesku napada i razne druge voćne vrste (trešnju, krušku i dr.) bušeći mlado lišće, nagriza cvjetove i cvjetnu dršku, pupove, mlade izboje, a kasnije i tek zametnute plodiće koji otpadaju. Značajne štete čini u svibnju i lipnju kada jedna ženka može oštetiti 130 do 150 plodova lješnjaka. Obično jaja polaže u lipnju dok je ljuska ploda još mekana. Ženka polaže jaja pojedinačno i samo po jedno jaje na plodu (Pucci, 1992.). Imago živi od 2 do 5 godina, a prezimi prosječno od 2 do 3 zime. Za prosječno tjedan dana iz jaja se izlegu ličinke koje se hrane jezgrom ploda zbog čega on otpada. Krajem srpnja ili u kolovozu ličinka buši plod i izlazi van (Slika 5.) te se skriva u tlu do 10 cm dubine. Tu prezimi i u svibnju sljedeće godine se zakukulji (Šoškić, 2006.). Zaštita lijeske od ljeskotoča sastoji se u obradi (agrotehnici) tla tijekom zimskog razdoblja, čime se uništavaju ličinke koje tu prezimljuju. Zaštitu treba provoditi tijekom vegetacije dopuštenim kemijskim pripravcima (insekticidima) ako se po grmu ili stablu nalazi više do 3 do 4 pipe (Maceljski, 1999.). Provodi se od

početka pojave imaga, dakle od početka svibnja, uz 2 do 3 ponavljanja jer se imago na lijeski aktivno javlja još 5 do 6 tjedana. Na manjim površinama imaga se mogu svakog dana otresti i na taj način onemogućiti polaganje jaja. Ako plodovi lijeske prijevremeno otpadaju, treba ih odmah sakupiti i uništiti. Utvrđeno je da su sorte s tanjom ljuskom ploda otpornije prema ljeskotoču (Piskornik, 1992.). No, Guidone i sur.(2007.) su utvrdili da je osjetljivost sorti isključivo povezana s vremenom očvršćivanja ljuske. Tako je kod sorti s ljuskom koja brže očvrsne onemogućena ovipozicija ljeskotoča.

Biološke mjere suzbijanja sve se više koriste u nasadima lijeske. Preliminarni rezultati istraživanja Kuske i sur. (2005.) ukazuju na mogućnost korištenja entomopatogenih nematoda u suzbijanju C. nucum. Istraživanjima je potvrđena visoka učinkovitost (99,5%) pripravka s entomopatogenom gljivicom Beauveria bassiana (Paparatti i Speranza, 2005.).

Kornjaš je crne boje, uskog tijela dužine od 11 do 16 mm, ima ispupčen prothorax, a noge su žute boje

. Ticala su duga i nitasta. Ličinka je žućkasta, duga do 25 mm (Kišpatić i Maceljski, 1976.). Imago se javlja u svibnju kada ženka polaže jaje pojedinačno ispod kore jednogodišnjeg do trogodišnjeg izboja. Ličinka prve godine buši kružne tunele okomito na vlakna drveta, dužine 40 do 60 cm, te u njima prezimljuje. Ličinka ne napušta tunel, prezimljuje u izboju, a u stadiju ličinke može ostati do dvije godine (Tuncer i Ecevit, 1997.). Imago kornjaša javlja se u svibnju i lipnju. Bušeći tunele unutar izboja u jesen prema gore, a u proljeće prema dolje, od lipnja se zamjećuje uvelo lišće na vrhovima zaraženih izboja, a kasnije se na njima lišće potpuno osuši (Maceljski, 1999.). Prema AliNiazee (1998.), lijeskova strizibuba može uzrokovati ekonomski značajna oštećenja. Milenković i Mitrović (2001.) navode lijeskovu strizibubu među najznačajnijim štetnicima lijeske u Srbiji. Štetnik ima jednu generaciju svake dvije godine. Zaštitu i suzbijanje moguće je provesti mehanički u zimskoj rezidbi i uklanjanjem napadnutih dijelova lijeske. Zaraženi i odrezani dijelovi uklone se iz voćnjaka i spale kako ne bi postali

izvor zaraze zdravih stabala (Šoškić, 2006.).

Imago zelene lisne stjenice dug je od 12 do 14 mm. Jaja su zelena i polažu ih u skupinama na listove biljke domaćina. Nimfe su kao i imaga zelene boje. P. prasina je učestala i polifagna vrsta. U Europi su zabilježeni značajni gubitci u prinosu lijeske zbog tog štetnika (Tavella i sur., 1997.). Odrasli prezimljuju skriveni u raznim pukotinama, ispod lišća i kore drveća. Aktivnost nastavljaju u travnju kada se hrane i pare. Embrionalni razvoj traje od 15 do 21 dan, a nimfe prolaze kroz 5 stadija razvoja. Razvoj jedne generacija traje 5 do 6 tjedana i ima jednu generaciju godišnje. Imago stjenice usnim ustrojem probija

plod lijeske i hrani se. Plodovi se smanjuju i dobivaju svijetlosmeđu boju, a jezgra se suši i dobiva gorak okus. Simpotom napada stjenice pojava je bjeličastih pjega na mjestu uboda. Napadnuti se zametak ploda nakon cvatnje razvija bez sjemenke, a posljedica toga je prijevremeno otpadanje na samom početku ljeta (Ciglar, 1998.). Oštećen plod ima vrlo neugodan miris, nije za jelo, niti za preradu (Slika 12.). Saruhan i Tuncer (2010.) su utvrdili da dvije individue imaga ili nimfi po izboju uzrokuju 10% oštećenih plodova koji prerano otpadaju. Osim ove vrste, postoje i druge stjenice koje uzrokuju takve negativne pojave na potpuno formiranim sjemenkama i u rano proljeće, a to su: Gonocerus acuteangulatus Gz., Piezodorus lituratus F., Raphigaster nebulosa P., Dolycoris baccarum L., Carpocoris purpureipennis De Gee (Ciglar, 1998.).

Veličina tijela lisne uši je oko 1,5 mm. Europskog je podrijetla, proširena je svuda u svijetu. Monoecijska je i holociklička vrsta (Maceljski, 1999.). Jaja su blijedožuta neposredno nakon polaganja, ovalnog oblika, a u proljeće prije izlijeganja postaju sjajno crna. Nimfe su oko polovice veličine odraslih, a boja tijela varira od bijele do blijedožute. Lisna se uš javlja redovito u nasadima lijeske. Napada izboje, plodove i izaziva slabljenje biljke. Lijeskina lisna uš prezimljuje u stadiju jajeta. Nimfe se javljaju u rano proljeće, u ožujku. Presvlače se četiri puta i daju krilate generacije koje rađaju mlade uši bez seksualne reprodukcije (partenogeneza). U povoljnim uvjetima, uši mogu imati i do 16 generacija godišnje. U rano proljeće lisne uši mogu se naći na otvorenim pupoljcima, a kasnije na naličju listova. Temperaturni režim potreban za razvoj tog štetnika vrlo je dobro proučen i definiran. Prema AliNiazee (1998.), populacija M. Coryli naglo opada kada su dnevne prosječne temperature više od 29˚C. Prisutne su na svom lišću, ali preferiraju mlade listove, omotač ploda i mlade plodove. brojnost dostižu krajem lipnja. U listopadu uši polažu jajašca na stablo i grane gdje prezimljuju. Štete su uzrokovane sisanjem biljnih sokova na lišću kada je populacija tog štetnika vrlo velika. Sisanjem biljnih sokova smanjuju vigor stabla i kvalitetu plodova. Lisne uši također izlučuju obilnu količinu medne rose na kojoj se mogu razviti drugi patogeni. Iako se malo zna o ekonomskom pragu štetnosti lijeskine lisne uši (Olsen, 1996.), preporuka je grane na kojima se uoče kolonije uši ukloniti u vrijeme rezidbe (u fazi mirovanja lijeske). Lisne se uši suzbijaju kada su u stadiju imaga, a prskanje se izvodi raznim dopuštenim insekticidima. Vrlo je učinkovito korištenje bioloških mjera zaštite kao što su predatori Trioxys pallidus H (slika 14.). Zaštita lijeske sastoji se od sljedećih postupaka: jednog zimskog prskanja, zatim prvog proljetnog (neposredno prije cvjetanja), drugog proljetnog (nakon cvjetanja), trećeg oko dva tjedna nakon drugog i sljedećih postupaka prema potrebi (Šoškić, 2006.). Osim navedene lisne uši, lijesku napada i vrsta Corylobium avellanae Schrank, koja se ne javlja u jakim populacijama pa se ne smatra opasnim štetnikom.

Grinja je bijele boje tijela, vrlo sitna, oko 0,3 mm. Moguće ju je vidjeti samo uz pomoć povećala. Ima od 2 do 6 generacija godišnje. Najviše se javljaju kad su hladna i vlažna proljeća (Šoškić, 2006.). Vrlo je čest štetnik lijeske u Istri, ali i u većini drugih krajeva Hrvatske (Maceljski, 1999.). Parazit prezimljuje u pupovima lijeske. Pupovi u kojima su prezimile grinje neće se razviti kao zdravi, nego će se „rascvjetati“ kao sitna ruža i osušiti ili će se iz njih razviti deformirano lišće koje se brzo osuši i otpadne tako da grane ostaju gole (Šoškić, 2006.). U jesen i tijekom zime primjećuje se mrka, crvenkasta boja pupova. U unutrašnjosti pupa može se naći na stotine grinja, koje u proljeće na početku kretanja vegetacije migriraju na pupove u formiranju (Ciglar, 1998.). Pojava grinja u našim uvjetima počinje sredinom travnja, a zavšava početkom lipnja. Od sredine kolovoza nisu vidljive promjene na pupovima golim okom. Vrhunac populacije grinja je krajem ljeta, kada nastaju i najveće štete (Šoškić, 2006.). Kod osjetljivih sorti, oštećenje pupova može biti i do 20%, a zabilježeni su značajni gubitci u prinosu (Maeso i sur, 1988.). Preporučuje se suzbijanje grinja kada se ustanovi oko 10% napadnutih pupova koji se pregledavaju u veljači, a za jedan uzorak uzima se 100 pupova (Ciglar, 1998.). Suzbijaju se kemijskim

pripravcima, u vrijeme kada se na jednogodišnjem izboju formira 3 do 5 novih pupova, tj. u fazi migracije grinja na lijeski. Kemijski pripravak na bazi močivog sumpora pokazao se vrlo učinkovit u suzbijanju lijeskove grinje (Webber i Chapman, 2008.).

Pipa je veličine od 5 do 7 mm, prekrivena je zelenim ljuskicama (boje trave) (Ciglar, 1998.). Može učiniti velike štete izgrizajući listove, a jedna je od najčešćih voćnih pipa u našoj zemlji. Pipa se javlja u vrijeme listanja kada izgriza lišće po rubovima te buši lišće u vidu sitnih rupica. Napada i ostale voćne vrste: jabuku, krušku, šljivu, trešnju i dr. Štete nanosi uglavnom tijekom proljeća. Taj rod voćnih pipa u nas je zastupljen s više vrsta od kojih su neke srebrnkastih tijela i drugih boja (P. piri L., P. oblongus L.) (Maceljski, 1999.). Suzbija se insekticidima koji se koriste i protiv ljeskotoča (Ciglar, 1998.).

Uzročnik ove bolesti je Xanthomonas arboricola pv. corylina. Najopasnija je bolest lijeske jer napada sve nadzemne dijelove lijeske : mladice, listove, jednogodišnje izbojke, deblje grane, deblo, pupove i same plodove. Simptome koje primjećujemo su različiti kod svih dijelova lijeske. Na lišću su vidljive nektorične pjege koje su smeđe do crne boje. Što bakterijoza više napreduje pjege se šire te zahvaćaju većinu lista. Mladicama najprije strada vršni dio, dok pupovi najprije potamne površinski, a zatim potamni i dio unutrašnjosti pupa. Kod zelenog vanjskog dijela ploda također se mogu vidjeti nekrotične pjege koje nakon zelene ljuske zahvaćaju čitav plod. Jednogodišnji izbojci u proljeće na sebi imaju prstenasta obilježja, dok na granama i na deblu nastupaju sjajne tamne pjege. Ako bi uklonili koru ispod dijela koji je zaražen vidjeli bi nekrotično tkivo. Debla i grane koje su napadnute izlučuju eskudat koji je sluzav, pa ako 3 dođe do izbijanja mladica na napadnutim dijelovima one se brzo i osuše. U nekim slučajevima također dolazi do sušenja mladica i jednogodišnjih izbojaka jer se bolest ne ograniči samo na površinski sloj. Jednogodišnji izbojci i tanje grane najpodložniji su zarazi tako da sušenje kod njih nastupa prvo, a zatim kod debljih grana, a može doći i do sušenja čitavih stabala. Jako velik utjecaj u širenju ove zaraze ima kiša i temperatura, preventivno djelujemo u rasadnicima kontrolom zdravstvenog stanja matičnih grmova ili sadnica. Najbolja zaštita je uklanjanje zaraženih dijelova, zatim prskanje fungicidicima koji su na bazi bakra. Prskanje možemo obaviti u kasno ljeto ili u kasnu jesen. Tretiranja su raspoređena na početak vegetacije i 20 dana nakon prvog tretiranja (Miljković, 2018.).

Monilinia laxa kao uzročnik ove bolesti postaje jako veliki problem u plantažama lijeske. Prema podacima koje nalazimo Monilinia spp. ne dolazi kao jedini uzročnik bolesti. „ Iz plodova sa sličnim simptomima u Orahovici izolirali smo gljive : Monilinia laxa, Monilinia fructigena, Botrytis cinerea, Alternaria spp., Cladosporium spp., i Trichotecium roseum“ (Cvjetković, 2010.). Naseljavanje svih navedenih gljiva u plodove je lako jer im pogoduju već nastala oštećenja na plodovima od tuče, napada insekata ili jakih vjetrova. Nakon intenzivnog početka rasta plodova dolazi i do infekcije ovom bolešću. Na plodovima koji su napadnuti dolazi do pojave pjega koje mogu biti dijelom ili potpuno tamne (Slika 1.). Ljuska oko ploda se ne može odvojiti, ali gljiva ne napada samo ljusku već napada i zeleni ovoj oko ploda. Preživljavanje ove gljive je u plodovima koju su zaraženi. Kišna razdoblja i visoka vlaga zraka pogodni su za razvoj ove bolesti pa tako nakon obilnih vlaga i temperature iznad 10 °C nastaju konidije koje smatramo izvorom primarnih infekcija. Zaoravanje ili spaljivanje jedan je od načina borbe protiv ove bolesti. Važna mjera zaštite je i suzbijanje insekata koji mogu pridonositi jačem napadu ove bolesti, ako dođe do jačih napada zaštita se može raditi zajedno sa zaštitom protiv ljeskotoča. Zaštitu započinjemo kada dođe do prvih oštećenja krajem sviblja ili početak lipnja.

Gljiva Nematospora coryli je uzročnik truleži jezgre lješnjaka. Pojava bolesti je u korelaciji s prisutnošću stjenica. Stjenice ubodom u plod u svome rilu prenose spore gljive. Stjenice mogu prouzročiti dvije vrste simptoma. U prvom slučaju ubodi stjenica mogu biti u svibnju ili lipnju. Što je rani napad jer se tada tek formira jezgra ploda, to rano oštećenje možemo nazvati i traumatski pobačaj. Jezgra se dalje ne razvija, ona pocrni pa se zatim suši. U unutrašnjosti ljuske su nam vidljive kapljice koje su smeđe boje. Kapljice nisu formirane ako je uzročnik bolesti neparazitski čimbenik. U drugom slučaju napad stjenice se događa kada je formirana jezgra. Napadnuta jezgra tada postaje žute boje ili čak smeđe. Okus takve jezgre je kisel. Jezgra na takav način gubi sve svoje prehrambene atribute i proizvođačima jako utječe na ekonomski aspekt proizvodnje (Cvjetković, 2010.). 5 Simptome uočavamo tako što zaraženi plodovi nakon zaraze počinju žutjeti od vrha, ali postoje slučajevi zaraze kada je unutrašnjost ploda zaražena bez naznaka zaraze na površini ploda. Ova gljiva stvara eliptične askuse na miceliju. Vretenaste askospore imaju izraženu septu na najširem dijelu. Razmnožava se pupanjem, a sama gljiva se razvija na temeraturama od 10 °C do 37 °C. Do zaraze dolozi prethodnim oštećenjem plodova. Mjere kojima to sprijećavamo je suzbijanjem u prvom redu stjenica, a zatim ostalih insekata koji bi prouzročili rane na plodovima i prenjeli gljivu.

Phyllactina guttata je uzročnik pepelnice lijeske. Štete koje čini ova bolest mogu biti neznatne kada se bolest pojavi kasnije u vegetaciji. Ako do pojave bolesti dođe ranije tada štete koje bi nastale mogu opravdati ekonomski trošak zaštite. Simptomi se kod pepelnice javljaju od kolovoza do listopada. Ako su godine vlažne (70 – 80 %) dolazi i do ranije pojave bolesti. Ova gljiva napada i unutrašnjost tkiva. Micelij gljive je vidljiv s gornje strane plojke lista. Micelij se očituje prljavo bijelim zonama. Na naličjima lista na istom mjestu se javlja prevlaka koja je rahle teksture, ta prevlaka se širi i može prekriti gotovo cijelo naličje lista (Cvjetković, 2010.). U micelijima se formiraju kleistoteciji koji su svijetlosmeđi, a kasnije crni. Kleistotecij sadrži 8 – 25 cilindričnih, tj. jajastih askusa. Kleistoteciji služe za prezimljavanje, pucaju u proljeće i tako iz askusa oslobađaju askospore kao izvor primarnih zaraza. Ova gljiva također prezimljuje i u obliku micelija u pupovima. Kod pojave prvih simptoma provodi se prskanje kemijskim preparatima. Broj prskanja regulira se o tome koliko je jak napad. Preparati bi trebali biti na bazi sumpora te se preporuča oko 3 tretiranja u razmaku od 15 dana.

Uzročnik venuća je Verticillium spp. Prvi puta viđen na sorti Istarski dugi. Promjene se mogu uočiti od kraja srpnja. Na listovima je vidljiva svijetlo zelena boja i gubitak turgora. Vegetacija počinje kasnit, prirast izostaje, a na plodovima je vidljivo prisilno sazrijevanje. U drugoj ili trećoj godini nakon zaraze biljka se osuši. Uzročnik truleži je Armillaria mellea. Trulež korjena za posljedicu ima sušenje cijelog grma ili stabla (Cvjetković, 2010.)